Istraživači su razvili test urina koji bi mogao ponuditi jednostavniji i manje neugodan način ranog otkrivanja raka vrata maternice, a u prvoj studiji pokazao je sposobnost prepoznavanja HPV16 E7 onkogenih proteina čak i pri niskim koncentracijama.
Riječ je o pristupu koji bi, prema autorima istraživanja, mogao olakšati odlazak na screening ženama koje izbjegavaju klasične preglede zbog nelagode, vremena ili potrebe za posjetom ljekaru. Iako test još nije potvrđen kao rutinska metoda, rezultati objavljeni 14. juna 2024. u časopisu Microorganisms otvaraju prostor za novu fazu u praćenju jedne od najznačajnijih ženskih malignih bolesti.
Važnost ove priče leži i u širem kontekstu. Procjene za 2022. godinu pokazuju oko 660.000 novodijagnosticiranih slučajeva raka vrata maternice širom svijeta i oko 350.000 smrtnih ishoda, zbog čega je ova bolest i dalje među najozbiljnijim javnozdravstvenim izazovima za žene. Većina slučajeva povezana je s infekcijama visokorizičnim sojevima humanog papiloma virusa, pa svaki napredak u ranijem i lakšem otkrivanju ima potencijalnu težinu daleko veću od samog laboratorijskog rezultata.
Od Papa testa do uzorka urina
Dosadašnje metode probira, poput Papa testa i HPV DNA testa, oslanjaju se na odlazak u ordinaciju i za mnoge žene nisu potpuno ugodno iskustvo. Upravo tu istraživači vide prostor za promjenu: novi test urina ne zahtijeva invazivan postupak, a njegova svrha nije samo da bude praktičniji, nego i da poveća vjerovatnoću da će se više žena uopće uključiti u redovne preglede.
Studija se nije bavila običnim tragovima virusa, nego specifičnim onkogenim proteinom HPV16 E7, koji se smatra važnim markerom u procjeni rizika od razvoja raka vrata maternice. Istraživački tim je koristio enzimski imunoanalizu, odnosno ELISA metodu, kako bi u urinu identifikovao taj protein. U radu su učestvovali profesor Etsuro Ito s Odsjeka za biologiju Sveučilišta Waseda u Japanu, profesor Toshiyuki Sasagawa s medicinskog sveučilišta Kanazawa te dr.
Martin Müller iz Njemačkog centra za istraživanje raka.
Autori naglašavaju i da bi kombinacija vakcinacije protiv HPV-a i redovnih pregleda i dalje ostala temelj prevencije. Novi test, međutim, mogao bi popuniti važnu prazninu između preporuka i stvarne prakse, posebno kod mlađih žena koje se ponekad teže odlučuju na klasične preglede. Upravo zato istraživanje nije predstavljeno kao zamjena za postojeće metode, nego kao moguća dopuna koja bi probir mogla učiniti dostupnijim i prihvatljivijim.
U ovom trenutku, međutim, ostaje otvoreno pitanje pouzdanosti i šire primjenjivosti. Naučna zajednica tek treba potvrditi koliko je takav test stabilan u različitim uslovima, koliko dobro prepoznaje rane promjene i može li se standardizovati za širu upotrebu. Ipak, sama činjenica da se u urinu mogu tražiti proteini povezani s HPV-om mijenja perspektivu o tome kako bi prevencija jednog od najopasnijih ginekoloških karcinoma mogla izgledati u narednim godinama.
Šta je studija pokazala na uzorcima žena
Istraživanje je obuhvatilo uzorke urina žena u različitim fazama cervikalne intraepitelne neoplazije, poznate kao CIN, koja se smatra prekanceroznim stanjem i mogućim prethodnikom raka vrata maternice. Upravo u tom segmentu test je pokazao najviše zanimljivih rezultata: kod žena s dijagnozom CIN1 protein E7 identificiran je u 80 posto slučajeva. Kod CIN2 prisutnost je zabilježena u 71 posto uzoraka, dok je u grupi s CIN3 taj udio iznosio 38 posto.
Takav raspored nalaza, prema istraživačima, sugerira vezu između prisutnosti E7 proteina i napredovanja lezija. Drugim riječima, protein se češće nalazio u ranijim stadijima promjena nego u najnaprednijem ispitivanom stepenu CIN-a. To ne znači da su nalazi jednostavni za tumačenje, ali ukazuju da bi biološki tragovi HPV-a u urinu mogli imati značajnu dijagnostičku vrijednost, posebno kada se traže markeri koji ukazuju na rizik, a ne samo na samu prisutnost virusa.
Profesor Ito pojasnio je da se onkogeni protein E7 smatra esencijalnim u početnim fazama karcinogeneze vrata maternice povezane s HPV-om. U istraživačkom tumačenju navodi se i mogućnost da bi E7 mogao imati izraženiji utjecaj na napredovanje CIN1 i CIN2 nego na CIN3, što bi moglo objasniti zašto je detekcija bila češća u blažim stadijima promjena.
Iako je za konačne zaključke potrebno više podataka, upravo takve nijanse često određuju koliko će neka nova metoda biti korisna u praksi.
Važno je i to da autori ne govore o čudesnom rješenju, nego o tehnološkom koraku koji bi mogao imati širi javnozdravstveni efekat. Ako bi se potvrđivala u većim studijama, urin analiza bi mogla ponuditi lakši ulaz u sistem ranog otkrivanja bolesti, posebno u sredinama gdje je odaziv na redovne ginekološke preglede slabiji ili gdje postoji veći prag nelagode prema tradicionalnim metodama.
Zašto bi ovakav pristup mogao biti važan
Rak vrata maternice nastaje sporo i često prolazi kroz faze koje se mogu uočiti na vrijeme, ali upravo je to razlog zbog kojeg su preventivni pregledi toliko važni. Ako screening ostane nepraktičan ili psihološki opterećujući, dio žena izostane iz sistema praćenja, a tada se gubi prednost ranog otkrivanja.
Novi test urina zato dobija težinu ne samo kao laboratorijska novost, nego i kao mogući odgovor na prepreku koja je dugo postojala izvan same medicine.
Istraživači smatraju da bi upravo nenametljivost mogla biti presudna. Ako je postupak jednostavniji, veća je vjerovatnoća da će ga žene prihvatiti, ponavljati i uključiti u redovnu praksu. To je posebno značajno u svjetlu činjenice da su tehnike zasnovane na Papa testu i HPV DNA analizi i dalje osnovne, ali ne dosežu uvijek sve kojima su namijenjene.
Zato se u ovom radu test urina ne posmatra kao zamjena, nego kao potencijalni most između savremene dijagnostike i većeg obuhvata stanovništva.
Za sada, najprecizniji opis ovog nalaza jeste da se radi o obećavajućem početku. Nauka često napreduje upravo kroz takve korake: prvo se pokaže da određeni marker postoji i da ga je moguće pouzdano prepoznati, a tek potom slijede veća ispitivanja, poređenja s postojećim standardima i provjere u realnim uslovima.
U slučaju HPV16 E7 proteina, taj prvi korak je napravljen, a dalji razvoj će pokazati može li laboratorijska ideja prerasti u alat koji će zaista promijeniti praksu pregleda.
