Grilijaš ili figaro oblande ostaju jedna od onih poslastica koje se pamte po mirisu karamelizovanog šećera, orašastoj noti i hrskavom sloju koji nestaje sa stola gotovo čim se iznese. Riječ je o starinskom desertu koji se lako uklapa u slavske trpeze, porodična okupljanja, rođendane i nedjeljne ručkove, a njegova privlačnost je upravo u jednostavnosti: od nekoliko osnovnih sastojaka nastaje kolač koji djeluje bogato, svečano i domaće u isto vrijeme.
Ovaj kolač se oslanja na spoj oblandi, šećera, margarina ili putera, meda, oraha ili lješnjaka i mljevenog keksa, pa je i po sastavu i po ukusu prepoznatljiv. Iako se često vezuje za porodična okupljanja i uspomene iz djetinjstva, njegova priprema ne traži posebnu opremu niti dugotrajno iskustvo u kuhinji.
Upravo zato ga mnogi biraju kada žele nešto provjereno, ukusno i brzo pripremljeno, a da pritom izgleda uredno i zavodljivo na tanjiru.
U osnovi recepta je karamel, pa je važno da se šećer topi strpljivo i na laganoj vatri, bez žurbe i nepotrebnog miješanja. Kada poprimi lijepu zlatno-smeđu boju, dodaje se margarin, zatim med, pa sjeckani orasi ili lješnjaci. Tek na kraju u smjesu ulazi mljeveni keks, koji filu daje gustinu i čvrstinu potrebnu da se ravnomjerno rasporedi između listova oblande.
Nakon punjenja, kolač treba opteretiti i ostaviti da se stegne, jer je upravo to dio procesa koji presuđuje o tome koliko će završni rezovi biti uredni i hrskavi.
Osnova recepta i sastojci koji nose ukus
Za pripremu su potrebna dva lista oblande, 250 grama šećera, 250 grama margarina ili putera ako se pravi mrsna verzija, četiri kašike meda, 200 grama krupno sjeckanih oraha ili lješnjaka po želji, te 200 grama mljevenog keksa. To su sastojci koji čine temelj ove poslastice i svaki od njih ima svoju ulogu.
Šećer daje karamelnu boju i osnovnu slatkoću, masnoća obezbjeđuje puniji ukus i mekoću fila, med unosi dubinu i toplinu, a orasi ili lješnjaci daju teksturu i prepoznatljivu aromu.
Mljeveni keks je završni oslonac smjese. On ne samo da povezuje sve sastojke nego i omogućava da fil bude dovoljno gust da ne klizi iz oblande. Ako je cilj posna verzija, margarin ostaje osnovni izbor, dok se umjesto mliječnih dodataka može koristiti biljni napitak kada je potrebno korigovati gustinu smjese.
Ipak, treba voditi računa da promjene ne budu prevelike, jer je upravo balans između karamele, masnoće, orašastih plodova i keksa ono što ovom kolaču daje karakter.
Priprema počinje topljenjem šećera u dubljoj šerpi ili tiganju na tihoj vatri. Bitno je da se šećer ne miješa odmah, nego samo lagano protresa posuda dok se kristali ne počnu topiti. Kada masa postane jednolična i dobije karamelnu boju, dodaje se margarin i miješa dok se potpuno ne istopi. Tek tada slijedi med, a potom i orašasti plodovi, koji se kratko preprže u karamelu kako bi pustili puniju aromu.
Na kraju dolazi keks, a sve se sjedinjuje u gustu smjesu koja mora ostati maziva, ali dovoljno kompaktna da drži oblik između oblandi.
Kako se postiže savršena tekstura i uredan rez
Kada je fil gotov, važno je da se nanosi dok je još topao, ali ne previše vreо. Prvi list oblande stavlja se na ravnu podlogu tako da grublja strana bude okrenuta prema gore, kako bi se fil što bolje prihvatio. Smjesa se zatim ravnomjerno raspoređuje po cijeloj površini, bez stvaranja debljih i tanjih dijelova, a preko nje dolazi drugi list oblande, ovog puta grubljom stranom okrenutom prema dole.
Time se postiže da se slojevi što bolje spoje i da kolač nakon stezanja dobije uredan, kompaktan izgled.
Nakon slaganja, oblande se prekrivaju čistom krpom, a odozgo se stavlja daska ili neki teži predmet. To opterećenje nije detalj koji se može preskočiti, jer upravo ono doprinosi tome da se slojevi spoje i da se kolač kasnije reže bez raspadanja.
Vrijeme hlađenja ne treba skraćivati: najmanje dva do tri sata su potrebna da bi se dobila osnovna čvrstina, dok je preko noći još sigurnija opcija za one koji žele posebno uredne komade.
Rezanje je posljednji korak koji odlučuje o vizuelnom utisku. Najpraktičnije je koristiti oštar nož koji je prethodno zagrijan u vrućoj vodi i zatim obrisan, jer se na taj način smanjuje lomljenje oblandi i dobija se čist presjek. Oblande se mogu rezati u štanglice, kocke ili rombove, zavisno od prilike i načina posluživanja.
Manji komadi često djeluju urednije na tacni, dok su duži i uži komadi praktični kada se kolač poslužuje uz kafu ili kao dio veće slatke trpeze.
Čuvanje je jednostavno: dovoljno je skloniti ih u kutiju i držati na hladnom, suhom mjestu. Time ostaju hrskave i spremne za posluženje i narednih dana. Ako se pravi veća količina, moguće ih je i zamrznuti, a nakon odmrzavanja i dalje zadržavaju ukus i strukturu.
To je još jedan razlog zbog kojeg su grilijaš ili figaro oblande dugo prisutne u domaćim kuhinjama — lako se pripremaju, dobro podnose čuvanje i ne gube svoju privlačnost ni kada stoje neko vrijeme.
Zašto ova poslastica i dalje ima posebno mjesto na stolu
Iako spada među najjednostavnije kolače, grilijaš oblande imaju osobinu da se doživljavaju kao nešto svečano. To je vjerovatno zbog kombinacije hrskavosti i bogatog ukusa, ali i zbog činjenice da podsjećaju na vrijeme kada su se ovakvi deserti pravili u kući, bez velike pompe, ali s mnogo pažnje.
Med, orasi i karamel uvijek nose dozu topline, a oblanda daje osjećaj urednosti i lakoće, pa se na kraju dobija desert koji je istovremeno skroman i raskošan.
Upravo zato ovaj recept opstaje i u vremenu kada se nude mnogo složenije slastice. Ne traži posebne tehnike, ne traži dugo pečenje i ne traži mnogo sastojaka, ali traži pažnju u nekoliko ključnih trenutaka: topjenje šećera, povezivanje fila, ravnomjerno mazanje i strpljenje pri hlađenju.
Ko god ih jednom napravi kako treba, obično im se vraća ponovo, jer je riječ o desertu koji ne zavodi samo ukusom nego i osjećajem domaće, poznate i provjerene slastice.
