Hrvatski svećenik Stjepan Ivan Horvat javno je ukazao na naviku koja, prema njegovim riječima, sve češće narušava dostojanstvo sahrana: dok porodica prolazi kroz najteže trenutke rastanka, u neposrednoj blizini se vode sasvim uobičajeni razgovori o politici, sportu, cijeni hrane, gorivu i drugim svakodnevnim temama.
Horvatova reakcija nije bila usmjerena protiv ljudi koji se nađu na istom mjestu i razmijene nekoliko riječi, nego protiv trenutka u kojem se takvi razgovori odvijaju.
U poruci koju je objavio, opisao je prizor koji ga je potaknuo da se oglasi: porodica stoji uz kovčeg i oprašta se od voljene osobe, a nedaleko od njih čuju se rasprave o ajvaru, fudbalu, političkim stavovima, aplikacijama trgovačkih lanaca i drugim temama koje, kako je poručio, ne pripadaju tom času.
Takav prizor, prema njegovom opisu, nije izuzetak nego nešto što se ponavlja dovoljno često da je odlučio progovoriti javno. U središtu njegovog upozorenja nalazi se jednostavna, ali zahtjevna misao: sahrana nije mjesto na kojem se svakodnevica privremeno “preseli” i nastavi istim ritmom, nego prostor u kojem bi mir, obzir i tišina morali imati prednost.
U tom smislu njegova poruka ima i širi društveni ton. Horvat ne govori samo o jednoj neprimjerenoj sceni, nego o obrascu ponašanja koji pokazuje koliko se lako izgubi osjećaj za okolnosti. Kada je neko došao na posljednji ispraćaj, za porodicu je to trenutak tuge, sabranosti i oproštaja, dok za druge prisutne može djelovati kao usputni događaj u kojem se “uhvati prilika” za razgovor i susret.
Upravo na toj razlici svećenik insistira.
Razgovori koji potisnu ono zbog čega su ljudi došli
U objavi je Horvat naveo niz primjera tema koje je, kako kaže, slušao na sahranama: od recepta za ajvar i rasprava o politici, do utakmica, cijena na Jadranu i promjena u aplikacijama trgovačkih lanaca. Time je želio pokazati koliko lako pažnja može skrenuti sa samog razloga okupljanja i koliko brzo ceremonija izgubi svoju ozbiljnost kada se pretvori u običan društveni razgovor.
U njegovom opisu problem nije samo u sadržaju tih tema, nego i u potpunom neskladu između mjesta i ponašanja. Sahrana je, po prirodi stvari, trenutak kada su ljudi izuzetno osjetljivi, a porodica je najizloženija pogledu, riječima i gestovima okoline. Zato i najmanja nepažnja može djelovati kao dodatni teret, čak i kada nije izrečena s lošom namjerom.
Horvat je zato podsjetio da nije sporno ako se ljudi sretnu, pozdrave i razmijene nekoliko kratkih rečenica. Ali smatra da postoji granica iza koje razgovor prestaje biti obična uljudnost i postaje ometanje trenutka koji je porodici važan i bolan. Upravo ta granica, prema njegovim riječima, sve se češće prelazi bez osjećaja da je nešto neprimjereno učinjeno.
U toj izjavi najvažnija nije samo forma, nego podsjećanje na težinu samog čina opraštanja. Horvat je, prema objavi, nastojao prizvati u svijest da je sahrana jedan od rijetkih trenutaka u kojem ljudi ne traže zabavu, ne vode sporove i ne dolaze zbog prolaznih tema, nego zbog posljednjeg oproštaja od osobe koja je bila dio nečijeg života. Kada se to izgubi iz vida, izgubi se i elementarno poštovanje prema tuđoj boli.
Šta porodica pamti nakon što se sve završi
Sahrane se, kako je očigledno iz njegove reakcije, dugo pamte ne samo po obredu nego i po sitnim detaljima koji ostaju u sjećanju. Ljudi se kasnije prisjećaju ko je stajao blizu, ko je prišao da izrazi saučešće, ko je šutio, a ko je djelovao kao da je više zaokupljen vlastitim razgovorom nego trenutkom tuge kroz koji prolazi porodica.
Zato Horvat i naglašava da tišina na sahrani nije pitanje stroge forme niti teatralnog pokazivanja tuge, nego najobičnijeg poštovanja. Nije riječ o tome da prisutni moraju glumiti osjećanja, već da moraju razumjeti prostor i vrijeme u kojem se nalaze. U takvom trenutku, dovoljan je već i osnovni osjećaj za mjeru da bi se pokazalo saosjećanje.
U različitim sredinama običaji mogu biti drugačiji, ali očekivanje da se dostojanstveno ponaša ostaje isto. To je i razlog zbog kojeg je njegova poruka naišla na pažnju: nije riječ o komplikovanom moraliziranju, nego o podsjetniku na vrlo jednostavno pravilo koje se u praksi često zanemari. Kada neko tuguje, sve što nije nužno trebalo bi ostati po strani.
Njegov završni apel, kako je preneseno, svodi se na vrlo konkretan zahtjev: doći, moliti, biti obziran i misliti na one koji su izgubili nekoga bliskog. Na tom mjestu, prema njegovom pogledu, nema potrebe za raspravama koje mogu sačekati i nema koristi od bučnih komentara koji ne pripadaju trenutku rastanka. Sahrana, kaže njegova poruka, traži drugačiji ton od uobičajenog dnevnog razgovora.
Taj ton nije pitanje velikih riječi nego sitne, ali važne discipline: znati kada stati, kada šutjeti i kada prepustiti porodici prostor da proživi svoj gubitak bez dodatne buke. Upravo tu se, prema Horvatu, prepoznaje prava mjera ljudske obzirnosti. Dok porodice i dalje stoje uz svoje najmilije u trenucima rastanka, takve poruke podsjećaju da se poštovanje ponekad najjasnije vidi u onome što odlučimo ne reći.
